Inspiriran djelima starih majstora zlatnog doba (17. stoljeće), Julien Boily mijenja slikarske kodove toga razdoblja kako bi prikazao suvremene prizore. Odustaje od svake težnje za formalnom inovacijom i koristi slikarstvo u njegovoj izvornoj funkciji predstavljanja stvarnosti. Slika tako sudjeluje u djelu kao samostalan semantički element, uz ono što je prikazano na samim platnima.