Zamislite budućnost u kojoj ljudi, biljke i strojevi mogu supostojati i učiti jedni od drugih – budućnost koja nije temeljena na razdvajanju ljudi od drugih živih bića, nego na viziji suživota i međusobne povezanosti, u kojoj je ljudska vrsta integralni dio biotičke zajednice, a ne njen upravitelj. Zamislite gradove budućnosti koji dišu poput šuma, u kojima zgrade svoju vanjsku opnu putem senzora prilagođavaju dnevnim uvjetima svjetla i vlage, kako bi, poput biljaka, optimizirale različite morfološke mehanizme očuvanja i samoodržavanja. Ili korijenje biljaka koje komunicira s globalnIm podatkovnim mrežama, prevodeći uvjete i stanje tla u kojem biljka raste u signale koje strojevi mogu iščitati i dalje obraditi. Ili strojeve koji uče od ekosustava koji su tisućljećima postojali i opstajali, a nalaze se u njihovoj neposrednoj blizini.

U tako zamišljenoj budućnosti ljudi postaju ravnopravni i obzirni sudionici koji uče o promjenama žive prirode na mikro- i makrorazinama, postaju svjesni znanja i oblika inteligencije imanentnih drugim živim organizmima i vrstama te shvaćaju koliko su povezanost i međuovisnost živih bića ključne za ekološku uravnoteženost. U skladu s time oblikuju i prostor koji nastanjuju. Strojevi, s druge strane, mogu proširivati postojeće prirodne obrasce, pomažući u obnovi oštećenih krajolika i podržavajući nove oblike bioraznolikosti.
Ovakve vizije nisu tek daleka budućnost, nego su na određenoj spekulativnoj razini vrlo bliski koncepti i moguće pojave. Različite istraživačke metode omogućuju i suvremenim umjetnicima da se, uz pomoć znanstvenih eksperimenata i tehnoloških inovacija, malim koracima približe takvoj budućnosti te svojim vizijama otvore prostor za daljnje razumijevanje simbiotskih veza.
Istraživanja o inteligenciji biljaka, poput onih koja provodi talijanski botaničar Stefano Mancuso, pokazala su da biljke mogu opažati, učiti i prilagođavati se. Španjolski umjetnici María Castellanos i Alberto Valverde, koji djeluju pod zajedničkim imenom uh513, u svojoj novoj interaktivnoj instalaciji "Bionički ekosustav. Srodstva između biljaka, strojeva i ljudi" te sposobnosti istražuju izvan područja biologije, naglašavajući kako biljke ne uče samo pojedinačno, već i u odnosu s robotima koji stupaju u interakciju s njima i s ljudima.

Instalacija "Bionički ekosustav. Srodstva između biljaka, strojeva i ljudi" istražuje nove oblike komunikacije između živih organizama i autonomnih umjetnih agenata. Koristeći senzore za biljnu elektrofiziologiju, instalacija bilježi električnu aktivnost živih biljaka i dobivene signale pretvara u podatke koji se unose u mrežu autonomnih robota. Pomoću strojnog učenja roboti interpretiraju električne odgovore biljaka i odlučuju na koji način s njima uspostaviti interakciju. Dio robota koristi svjetlo, dio zvuk, dok drugi komuniciraju nježnim dodirom. Ti podražaji utječu na fiziološko stanje biljaka, mijenjajući njihovu električnu aktivnost, pa biljke utječu na robote, a roboti na biljke. S vremenom se instalacija razvija u hibridni ekološki sustav međuvrsnog učenja između biljaka i strojeva, ali i posjetitelja koji ulaskom u izložbeni prostor postaju dijelom te žive mreže.

María Castellanos i Alberto Valverde stvorili su prostor spekulativne koegzistencije u kojem svi sudionici međusobno utječu jedni na druge i uče jedni od drugih. Interaktivna instalacija "Bionički ekosustav. Srodstva između biljaka, strojeva i ljudi" zamišlja nove oblike suživota na Zemlji, u zajedničkom prostoru u kojem se umjetnost, znanost i filozofija susreću kako bi istražile moguće budućnosti izvan antropocentrizma.